Već sama informacija o zajedničkoj izložbi Nine Ivančić i Damira Sokića kod svakog će osviještenog poznavatelja i štovatelja njihovih dosadašnjih umjetničkih opusa – a takvih srećom ne nedostaje – isprovocirati veliku radoznalost, pa čak i svojevrsno radosno uzbuđenje. Za to postoje barem dva razloga. Prvi, dakako, proizlazi iz jednostavne i banalne činjenice da se spomenuto dvoje autora i životnih partnera na zajednički izlagački istup odlučilo tek nakon gotovo pola stoljeća kontinuirane i zapažene nazočnosti na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni. U prošlosti se, naime, umjetnička kolaboracija Nine Ivančić i Damira Sokića svodila isključivo na internu, intimnu te – po svemu sudeći – aktivnu i obostrano poticajnu razmjenu mišljenja ili zapažanja o idejama odnosno izložbenim projektima na kojima bi netko od njih dvoje u datom trenutku zasebno radio. Drugi razlog, međutim, s umjetničkog je aspekta znatno relevantniji, a tiče se odgovora na intrigantno pitanje kako će Nina i Damir zajednički pristupiti problematici postavljanja vlastitih radova u vizualno potentne međuodnose unutar relativno nevelika galerijskog prostora. I njezini i njegovi ovom prigodom prezentirani radovi mogli bi, dakako, itekako uspješno funkcionirati i u kontekstu eventualnih zasebnih izlagačkih istupa, ali složeni i mnogobrojnim mogućnostima bremeniti izazovi uspostavljanja kreativnog dijaloga između dvoje autora ovoj će izložbi neprijeporno priskrbiti dodatnu draž.

Izlošci Nine Ivančić u odnosu na one Sokićeve već na prvi pogled posjeduju posve suprotne formalne, sadržajne, medijske, pa i poetske karakteristike. Njezini radovi nalaze se, dakle, na galerijskim zidovima, njihova estetika izvire iz kultivirane i dosljedno provedene discipline izričaja, ne posjeduju nikakve simboličko-narativne konotacije, a sačinjeni su isključivo od (ne)obojanih ploha papira. Damirovi radovi, naprotiv, šire se trodimenzionalnim prostorom, u estetskom smislu karakterizira ih lucidna “razbarušenost”, neki, zapravo, predstavljaju svojevrsne objet trouvé, njihovi uglavnom zagonetni nazivi proizlazit će iz intimnih, nadasve kompleksnih te ekstremno individualno tretiranih asocijativno-simboličkih misaonih premisa, a realizirani su u izrazito raznolikim materijalima. Sve pobrojene i suprotstavljene karakteristike njezinih odnosno njegovih radova neće, međutim, rezultirati vizualnim ili koncepcijskim kaosom, već jednom doista začudno elegantnom vizualnom kompatibilnošću odnosno komplementarnošću.