Denis Krašković / Marija Ujević Galetović

18.10.2018 – 08.11.2018

Početkom protekle jeseni, sjedeći u Galeriji Kranjčar i razgovarajući s njenom voditeljicom Elvirom o mogućim parovima recentnog ciklusa ove galerije pod nazivom Mentalni sklop, gledao sam u izloženi rad Denisa Kraškovića i palo mi je na pamet da Denisa sparim s doajenkom hrvatske skulptre Marijom Ujević. Rad koji sam gledao mala je kiparska grupa pod nazivom: Princeza i žabac (2011. Gips, poliester, drvo i metal, 40 x 20 x 15 cm), a kako joj naziv i kaže, predstavlja princezu i žapca (žabu).

Žabac je žabac, a za model princeze uzet je jedan od čuvenih portreta hrvatskog renesansnog umjetnika Franje Vranjanina (Francesco Laurana). Posezanje za renesanim uzorom kao modelom nije u Denisa slučajno jer ima nešto renesansnog u njegovom liku i djelu. To možemo prije svega očitati u Kraškovićevoj svestranosti i sveprisutnoj duhovitosti baziranoj na humanističkim načelima što ga približuje Homo ludensu tog doba, britkom i konstruktivnom, a prvenstveno dobrohotnom komentatoru, onom tipu kroničara koji su puni razumijevanja za ljude i događaje svojeg doba, a kakvih danas gotovo da više nema. Taj priziv renesanse, ispravnije humanizma osjećam i u radu Marije Ujević, prvenstveno u njenoj javnoj plastici. Takav osjećaj ne proizlazi nužno iz forme kipa već iz njegova promišljanja, odnosno ideje koja suvremenim oblikovnim jezikom potencira ono humano. Međutim, na rano renesansni jezik, onakav kavim se i Laurana, služio podsjećaju i neke ranije Marijine skulpture kao što su portreti Goranke Vrus i Nves Kavurić Kurtović iz 1981., odnosno Katarina Carska iz 1983. godine. Kompaktnost i jedinstvo forme, uz jasno prisutan humanistički poriv koji se očituje u želji da iz skulpture, odnosno modela izvire čovječnost, Mariju vodi od prvih kiparskih skica do konačnog postava skulpture pri kojem je itekako važna pomno osmišljena prostorna okolina, odnosno arhitektonski okvir u kojem je smještena. Na oglasni stup naslonjen August Šenoa pozdravlja prolaznike u prepoznatljivom štihu negdašnjeg urbanog Zagreba; Miroslav Krleža uspostavlja meditativnu komunikaciju sa šetačima u zelenilu Tuškanca; Jakov Gotovac udobno sjedeći u fotelji razgovara s posjetiteljima Osorskih glazbenih večeri; Petar Krešimir IV u Šibeniku monumentalnom sjedećom impostacijom, koja pomalo podsjeća na Meštrovićevog Strossmayera, daje do znanja da je ipak kralj; Pralja u Krku žuri se što prije proći noseći košaru rublja na glavi, kontemplativni Frane Petrić koji poziva na zajedničku šutnju u mirnom Cresu, a Savski Trkač odvažnom kontrapostacijom glave prema unatrag, provjerava je li još uvijek brži od svih ostalih rekreativaca na nasipu. Sve su navedene skulpture izuzetno humanog predznaka koje prolaznci itekako osjećaju te s njima uspostavljaju nijemi, ali intenzivni dijalog koji traje i razvija komunikaciju kakvu imamo i sa svojim susjedima, jer Marijine skulpture to i jesu. Jasnim predznakom ljudskosti odiše i većina Kraškovićevih radova. Njegov umjetnički rakurs odiše dobrim vibracijama koje se zasnivaju na bajkovitosti, otvorenosti i iskrenosti priče koja toliko nedostaje većini današnjih umjetnika. Njegove velike skulpture smještene u javnim prostorima (kit, morž, janje) postale su omiljene dječje igračke, koja su sa tim radovima uspostavila odličan dijalog prvenstveno zahvaljujući dobrim vibracijama, neposrednosti, simpatičnosti i prostodušnosti čime te skulpture odišu. Djecu ne može nitko prevariti, a ona su podigla palčeve visoko gore za stvaralaštvo Denisa Kraškovića. Sam postav tih skulptura ukazuje na autorovu duhovitost (kit na Jarunu) i ekološko – humanističku komponentu autorova rada, jer morž i janje smješteni ispred zagrebačkog trgovačkog Arena centra, jedine su komponente koje tom otuđenom i katastrofalno izvedenom urbanističko – arhitektonskom kompleksu donose trag ljudskosti.

Iz teksta, Mladen Lučić

Više o izložbi

Početkom protekle jeseni, sjedeći u Galeriji Kranjčar i razgovarajući s njenom voditeljicom Elvirom o mogućim parovima recentnog ciklusa ove galerije pod nazivom Mentalni sklop, gledao sam u izloženi rad Denisa Kraškovića i palo mi je na pamet da Denisa sparim s doajenkom hrvatske skulptre Marijom Ujević. Rad koji sam gledao mala je kiparska grupa pod nazivom: Princeza i žabac (2011. Gips, poliester, drvo i metal, 40 x 20 x 15 cm), a kako joj naziv i kaže, predstavlja princezu i žapca (žabu).

Više o autoru

Izložbe