Afra Sperantia ishodišna je protagonistica mojih razmišljanja o vremenu, materiji, boji, perspektivi i povijesti. Poput mojih skulptura koje nastaju pod velikim pritiskom, zamišljam Afru kako meandrira političkim Scilama i klasnim Haribdama stvorivši od vlastite taverne nezaobilazno mjesto u kojem se odlučuje o ljudskim sudbinama.

Njezino je ime danas tek grafit u Pompejima, međutim za mene je njezina pripovijest dragocjena jer govori kako je umjetnost, vjerojatno kao i upravljanje gostionicom, radije stvar iskustva a ne načela. A.Z.

Preko ruba slikarskog medija

U suvremenim umjetničkim svjetovima napućenim žanrovski svakovrsnim stvaralaštvom, izložba Andree Zabric je važna jer (iznova) odgovara na pitanje zašto je potrebno slikarstvo promatrati kao zasebni entitet u umjetničkoj produkciji. Uistinu, zašto se slikari i dalje bave slikarstvom kao disciplinom usredotočeni na kist, pigment, površinu i boju?

Preobrazbe oblika unutar konteksta slikarske discipline, s posebnim naglaskom na materičnost boje odnosno pigmenta kao i njihove neraskidive povezanosti s plohama, formatima i oblicima, najnoviji je izložbeni koncept umjetnice mlađeg naraštaja Andree Zabric. Njezin pomno koncipiran izložbeni put kroz mijene oblika sastoji se od tri dionice: od slika naslikanih na drvenim pločama, pigmentnih skulptura, te ambijenta pompejske „kapelice“. Preciznije, radi se o rizomatski isprepletenim dionicama povezanima likom Afre Sperantije.

Tko je ona? Riječ je o pompejskoj gostioničarki čija je priča nagnala Andreu da tematizira pompejske starorimske zidne slike, u kontekstu istraživanja procesa formalnih slikarskih preobrazbi. I inače, Andreu zanimaju uloge i pozicije žena u povijesti i kulturi pa tako ženski likovi, bez obzira jesu li povijesni ili fikcionalni, često postaju pokretači izložbenog koncepta.

Prva izložbena dionica počinje drvenim diptihom oslikanim zemljanim pigmentima Apeninskog poluotoka (venecijanska i istarska zemlja, pompejska crvenica, Terra Pozzuoli, Umbra itd.). Njihova je „funkcija“ pomno istražiti rubove „slikarskog medija i kompozicije sadržaja koja proizlazi iz dijaloga sa materijalima i potencijalnim figurama“. Uz diptihe na drvenim pločama, Andrea predstavlja i format tonde, kružnog elementa koji unosi (ne)ravnoteže u kompozicije. Pritom, Andrea pomno analizira materičnost pigmenata, a što postaje posve razvidno u sljedećoj dionici izložbe što predstavlja pigmentne skulpture. Riječ je o objektima nastalim utiskivanjem sirovog pigmenta, rukom umjetnice,u određene oblike specijalnom tehnikom koju je osmislila tijekom studija. Pigmenti nisu povezani vezivnim materijalom, što je uobičajena praksa, nego se, tijekom vremena, rastvaraju i rastaču prikazujući tako „svoju inherentnu ranjivost i prolaznost“. Umjetnica ističe kako joj je važno da se ove „skulpture“ mijenjaju iz statičnih objekata u pokretnu materiju tvoreći tako dinamičan izložbeni postav. Pigmentne skulpture, objašnjava umjetnica, napravljene su iz hidraulički stisnutih masa pigmentnog praha. One se izrađuju isključivo od pigmenta, koji pod visokim mehaničkim tlakom uzrokuje stiskanje zrnaca u određeni oblik. Te su joj skulpture važne jer predstavljaju preobrazbu osnovne slikarske tvari u novu formu „vizualne energije“. Spomenuti objekti nalaze se na posebno oblikovanim postamentima s tek jednom plohom obojanom različitim pigmentima. Ona koristi ultramarin plavi, francuski svijetli i tamni oker odnosno berlinski crveni pigment naglašavajući da joj je važna ambivalentna priroda pigmenata; on je industrijski proizvod, ali istodobno je i slikarski materijal. Naposljetku, uzimajući u obzir specifičan prostorni raspored Galerije Kranjčar, Andrea kreira pompejsku „kapelicu“. U jedini prostor Galerije omeđen zidovima s tri strane, umjetnica ručno utrljava pigment željeznog oksida na bijele zidove. Potom, na zidove vješa drveno-gipsane elemente, oslikane arhitektonskim detaljima pompejskih zidnih slika, u tehnici trompe-l’œil. Premda je uobičajeno poistovjećivati materičnost boje s potezima kista, brazdama, struganjem ili tragovima boje, projekt Andree Zabric nam pokazuje da materičnost nije ograničena tek na površinske učinke boje i pigmenta na slikarskom platnu ili podlozi. Naime, umjetnica nam pokazuje da je moguće koristiti materičnost kao svojevrsni materijalni performativ. Posljedično, sirovi pigment, boja i njihovo svojstvo  materičnosti u ovome projektu imaju sposobnost izvedbe, a što podcrtavaju prve dvije izložbene dionice. Usto, umjetnica ukazuje i na mogućnost transcendencije materičnosti, u kontekstu iluzionističke „prtljage“, a što nam postaje bjelodano u posljednjoj izložbenoj dionici, u pompejskoj „kapelici“ u kojima se sljubljuje slikarsko negiranje plošnosti s čistom materičnošću.

Andrea nam predstavlja, zapravo, vrlo jednostavnu jednadžbu; pigment i boju! Međutim, zbroj ta dva elementa sinergijski proizvodi čudesnu prisutnost u slici. Ta je prisutnost istodobno varljivo jednostavna i beskrajno složena, pre(poznata) ali i dalje zagonetna, dajući materičnosti ulogu i važnost koja se ne može ponoviti niti u jednom drugom umjetničkom mediju, osim u slikarstvu.

Leila Topić