U svojim umjetničkim istraživanja ona redovito operacionalizira ono što Flusser naziva tehničkim slikama, bilo da se radi o 3D animacijama, 3D printovima plastičkih objekata, digitalnim fotografijama ili vizualizacijama generiranim programima umjetne inteligencije. Međutim, te slike u njezinim radovima nisu u funkciji “magijskog oslobođenja njihovih primatelja od nužnosti pojmovnog mišljenja”. One čine upravo nešto suprotno budući da ih Yael Toren gotovo redovito postavlja u odnos s ručno izrađenim predmetima naglašene materičnosti. U njezinom radu tehnička slika postoji kao katalizator dijalektičke slike koju Walter Benjamin definira kao “pojavljivanje svjetlosne kugle koja se kreće čitavim horizontom prošlosti.” Za Benjamina, “artikulirati prošlost historijski znači prepoznati one elemente prošlosti koji se susreću u konstelaciji pojedinog trenutka. Historijska spoznaja je moguća jedino unutar historijskog trenutka. Ali, spoznaja unutar historijskog trenutka uvijek je spoznaja trenutka. Iscrtavajući se zajedno u trenutku, u dijalektičkoj slici, prošlost postaje dio nenamjernog pamćenja čovječanstva.” Spoznaja trenutka u umjetničkim istraživanjima Yael Toren evidentno je spoznaja sadašnjeg trenutka obilježenog Četvrtom industrijskom revolucijom, užasavajućom razinom ratne destrukcije i posljedičnim joj, takozvanim migrantskim krizama u kojima su prognanici i izbjeglice izloženi krajnjoj dehumanizaciji, trenutkom u kojemu kapital koncentriran oko neuroznanosti, informatičkih tehnologija, biogenetičkih kodova i algoritama redefinira sam pojam ljudskoga. Zato njezini radovi tom pojmu pristupaju artikulacijom interspacijalnosti i višestruke temporalnosti, iscrtavajući transverzale koje sadašnjost postavljaju u odnos s prošlošću, a ljudsko s ne-ljudskim. Učinak tih radova redovito se manifestira kroz dinamiku digitalnog i onoga što izmiče binarnom kodu.