Što ako je moglo biti bolje, mudrije, ljepše? Što ako je papir trebao biti deblji, veličina slova duplo veća, logo malo uži? Što ako su nedostajala još dva ekstra dana, tri dodatne alternacije ili četiri stranice više? Kompleksnost dizajnerskog rada kontinuirano nudi otvoren poligon solucija, verzija i kombinacija, zatim boja, tipografija, papira, struktura i nebrojenih alternativa. U dizajnerskom djelovanju intenzitet susreta s What if? pitanjem, tom vječnom nedoumicom i najvećim neprijateljem odlučnosti je stalan, nemjerljiv i beskrajan.

What if?  je sve u jednom: svakodnevica, odraz u ogledalu, rad do 4 ujutro. What if? je sumnja, perfekcionizam i OCD. What if? je sreća, čupanje kose i sabotaža. What if? je autodestrukcija, kompleks, uspjeh i nagrada. What if? je retoričko i hipotetsko pitanje. What if? je jamac kada treba dodatno potpiriti nesigurnost, iskače iz svakog zapećka sagledavanja više varijanti, ciklički se javlja u začaranom krugu ponuđenih opcija. What if? će rame uz rame paradirati uz svačiju nepokolebljivost. Kad je stigao trenutak slanja u tisak What if? će otvoriti prostrano polje novih mogućnosti. Kad je baš sve gotovo What if? je tu da ti podmetne nogu. Kad pomisliš da je napustio tebe What if? će opsjesti klijenta.

Ali što ako taj bešćutni, zluradi i povodljivi What if? prigrlimo, demistificiramo, krenemo ga potpisivati kao stalnog suradnika i složimo mu jedan ogroman prostorni panegirik? Što ako mu prostremo crveni tepih, posvetimo mu najveći zid u galeriji i s What if?-om započnemo dijalog: u kojemu zajedno eksperimentiramo, diskutiramo, učimo i shvaćamo?

Svoju priliku za ponuđenu retrospektivnu izložbu u Galeriji Kranjčar Tessa Bachrach Krištofić iskorištava potpuno neočekivano: hipertrofirajući What if? problematiku u djelo samo za sebe. Sav koloplet svakodnevnih pitanja iz prakse, općih, uobičajenih, dizajnerima bliskih, sličnih i poznatih, zbrojen je u nebrojiv fundus What if?-ova. Salve tih upitnih interpunkcija, za izložbu uobličenih u iskrenu bazu konfrontacija, potrebno je prihvatiti kroz baš sve scenarije: kao željene suputnike, zabavne autostopere ili neželjeni cargo na dizajnerskom putu. Važno je promatrati njihovu ulogu i potencijale kao formativne, dobrodošle i potrebno provokatorske, kao aktere koji dizajn mogu učiniti funkcionalnijim, smionijim i(li) inventivnijim.

Odlukom da vlastiti radni modus, mikro i makro promišljanja izloži kao sveobuhvatan umjetnički rad, autorica se izmiče iz sigurne zone kontroliranih dizajnerskih koraka. Multiplicirajući svoje „demone“ propitivanja i fragmentiranu radnu problematiku, autorica kao subjekt izlaganja stvara slojeviti tipografski kolaž. Izložbenim prostorom sada apsolutno dominiraju slova. Fraza indikativnog What if? pitanja raslojava se u neizbrojiv niz crno-bijelih prikaza koji čine različite tekstualne inačice tog gromoglasnog pitanja. Galerijom dominira izložbeni konstrukt od gomile repetitivnih riječi, tipografski snažnih i raznoliko oblikovno interpretiranih, gutajući prostor tim ogromnim upitom, množeći ga u bezbroj manjih. To mnoštvo What if?-ova sada promatramo kao bogati presjek autoričinog profesionalnog djelovanja, nepretencioznu dnevničku arhivu imaginarnih strukovnih sugovornika, nedoumica i učestalo postavljanih pitanja, gdje je dizajnerica kroz svoj autorski opus usputno odgovarala. Tom obilju What if?-ova metaforički je, sugestivno, upisana i težina osobnog rasta i razvoja mlade umjetnice i dizajnerice, koja dizajnom rješava probleme, zadatke i zahtjeve, formirajući kroz karijeru svoj profesionalni autorski, ali i vlastiti individualni identitet.

Tematizirajući kreativni dizajnerski pristup kao nepreglednu šumu prepreka pri stvaranju, promišljanju i donošenju odluka, dizajnerski je „mozak“ transponiran u golemi prostorni papirnati artefakt snažne tipografske upečatljivosti. On se formira, mijenja i dobiva svoju vizualnu konačnost u interakciji s posjetiteljima. Teret (ne)odlučnih koraka dizajniranja, mijena i inačica koje What if? inače potencira, sada je prepušten gostima izložbe. Repetitivne radnje trganja, otkrivanja, preklapanja, uništavanja i micanja generiraju novi vizualni sloj. Izravnim uzimanjem segmenata rada publika figurativno otklanja jedan What if? problem otkrivajući drugi, preuzimajući nesvjesno ulogu suradnika, klijenta i(li) dizajnera. Ovakav mehanizam manifestira iznenađujuće, promjenjivo i sasvim novo.

Konačno, predivnost autoričine odluke svakako je u tome da ovako odabire, konceptualizira te potom realizira izlagačku priliku za predstavljanje, svjesna da potpuno gubi kontrolu nad stupnjem, smjerom i intenzitetom reakcija publike. Ovdje neizvjesnost postaje nukleus i poanta finalnog izgleda izloženog rada, kao istinski kontrapunkt cjelovitosti, nadzora i kontrole nekog uobičajenog dizajnerskog sustava. Otvarajući i prepuštajući svoje Što ako? baš svakom posjetitelju i slučajnom prolazniku galerije, dizajnerica kreira prostor za priču, dijeljenje iskustva i osluškivanje.

Ivan Dorotić