Požega, Vinkovci, Osijek. Jedan rat. Drugi rat. Holokaust. Genocid. Stvarnost da, depresija ne. Ipak, ne. Postoji duh, onaj duh koji nam je pomogao da savladamo sve te strahote i koji nam pomaže da nadjačamo realitet tame povijesnog i svakodnevnog življenja. Upravo takav optimizam baziran na visoko uzdignutoj moralnoj vertikali posjeduju doajen hrvatske umjetnosti Zlatko Bourek i l’enfant terrible naše o scene Dubravko Mataković, kojeg nam putem svog svestranog i raznolikog stvaralaštva nesebično nude, a darivali su nam ga i u najtežim trenucima ratne stvarnosti. Premda generacijski razdvojeni, ovi autori duhovno su izuzetno bliski. Oba Slavonci; tradicionalno vezani uz svoj zavičaj i njegove narodne običaje, neizmjerno duhoviti i nadareni stvaraoci skloni grotesknom humoru, odvažni su kreatori i promotori izravnog likovnog govora. Njihov jezik gurativne provenijencije izuzetno je vitalan, posjeduje notu nadrealizma, protkan je elementima erotike i crnog humora, nije ograničen na jedan medij a posjeduje dar da obraduje sve koji ga susretnu. A susretali smo se i susrećemo se često. Strip Dubravka Matakovića čitali smo u novinama, tjednicima, časopisima, viđali na brojnim izložbama, a poklonici tvrdog rocka slušali su ga i gledali kao frontmena grupe Septica. Viđen je i njegov crtani lm Cigla, a najmlađi se vesele njegovim strip ostvarenjima što im podastire u Smibu i Modroj lasti, kao i ilustracijama koje im olakšavaju čitanje školskih udžbenika. Zlatko Bourek vjerojatno je najuniverzalniji umjetnik u Hrvatskoj. Kipar je po vokaciji, ali jednako je vješt u slikanju, crtanju, animaciji, lutkarstvu, režiji…Ima nešto renesansnog u Boureku. Nije to samo njegova svestranost i lakoća izraza, već prvenstveno naglašeni humanistički stav, koji kao i u Brueghela ili Boscha izvire iznad grotesknog grupnog portreta karikaturalne stvarnosti, te zrači toplom sjetom i optimizmom baziranom na ludičkom i neuništivom duhu Bourekove vječne mladosti.
Iz teksta, Mladen Lučić